U nedjelju 17. travnja obilježava se obljetnica osnutka herojske 104. HVO brigade.
Povodom ove obljetnice u našoj školi ovaj tjedan se provodi niz aktivnosti.
Na satima je razgovarano o Domovinskom ratu, a učenici su radili tematske literarne sastave.
Važno je u školama promicati vrijednosti Domovinskog rata, sjetiti se istinskih heroja koji su dali ono najvrijednije za našu slobodu, a obljetnica osnutka 104. HVO brigade pravo je vrijeme za to.
Dva uradka naših učenika donosimo ispod:
RECITE MI!
Recite mi
gdje su i što rade?
Da li im je lijepo
i da li su sami?
Prave li im
anđeli društvo?
Borili su se
krvlju i znojem,
ali predati se nisu htjeli.
Znali su
da im rodni dom znači
više od života.
Da li je to bilo uzalud?
Pitam se svaku noć,
ali odgovor ne nalazim.
Stradao je onaj
koji ništa ne skrivi.
Recite mi
da li će se tako nastaviti.
Da nevin strada,
a kriv bez suze i srama
nema ni trunke kajanja.
Zahvalimo Bogu
na našim hrabrim vojnicima
i gledajmo život očima ljubavi,
a ne mržnje.
Jer što je bilo ne možemo vratiti.
A budućnost
s vjerom i nadom
možemo boljom učiniti!
Ljubica Koturić
U SPOMEN NA 104. HVO BRIGADU
Danas suze na licima teku, sjećaju se rana koje i dalje peku. Borili su se, krv je tekla, bez imalo straha, čuvali su ono što je njihovo, što je predstavljalo centar njihovog svijeta. Nisu htjeli tuđinu među svojima, niti da oni budu tuđina među tuđima. Umirali su za ovo malo zemlje koju sada sigurno s neba, s puno čežnje, gledaju i ponose se.
Zato ste i vi ponosni na njih koji nisu mogli preživjeti, koji su srca dali za svoj narod, ali i za one koji su sada s nama, koji će imati biljeg patnje i bola kojeg će nositi cijelog svog života. Biljeg će uvijek biti isti. Nikada neće, niti može biti otklonjen. Samo će stariti uz vas, dok vi prolazite kroz sve ovo on će uvijek biti tu. Danas svojoj djeci prepričavate pustolovine kroz koje ste prolazili, ali im nikada niste pričali o patnji koju ste tada trpjeli, jer ste u strahu da se ništa takvo slično ne dogodi vašoj djeci.
Zato morate da zapamtite VI ste ovu Domovinu branili i bili najveći heroji kako bi svojoj djeci osigurali dom uz sreću i bez patnje kroz koju ste vi prolazili. Sada vaš siguran dom, tada je bio meta tuđine koju vi niste htjeli među svojima.
Borili ste se, za nas ste bili najjači i sada nakon ovoliko godina još ste naši pobjednici, naši heroji. Svaki puta kada bi netko poginuo kada bi nestao, nebo bi plakalo, a da vi to ne znate. Svaka rana koju ste zadobili sada vas vraća u prošlost. Vjerujem da je to za nekog tko nije bio žrtva, tko se nije borio, tko za to vrijeme uopće nije bio prisutan i bio je negdje siguran s cijelom svojom obitelji, to je samo jedan običan ožiljak koji smeta. Ali naprotiv, to je ožiljak u kojega kada pogledaš vidiš svoj život duboko u prošlosti i sve ponovno počinje. Oni koji nemaju ožiljke po tijelu sigurna sam da je na njihovom srcu jedan veliki kojeg ne možeš izliječiti niti da se ponovno rodiš. Dok su se borili i bili u opasnosti na prvim crtama, negdje su ih čekale obitelji koje su strepjele, nisu imale pojma šta je s njihovom djecom. Majke su svoju djecu pozdravljale u rat, zagrlile, poljubile možda i posljednji put, a da to nisu ni znale. Sam Bog zna koliko su krunica izmolile ,koliko su suza prolile da bi se njihovo dijete vratili živo, a možete li tek zamisliti kako je bilo onima koji su primili vijest da im je sin pronađen ubijen ili da se još uvijek nakon puno godina nije vratio da mu nema ni traga ni glasa, što biste onda?
Oni su morali nastaviti živjeti, nadati se, tako biste i vi napravili. Majke danas posjećuju grobove svoje djece, proklinju dan kada su ih pustile da odu, ne znajući da se više neće vraćati. Neki su za sobom ostavili djecu koja su bila malena. Oni ih se sada možda i ne sjećaju, ali na svakom ćošku, svuda gdje odu samo mogu biti ponosni, jer su oni to radili samo kako bi spasili svoj dom, da bi oni imali gdje biti. Da oni mogu za nekoliko godina u istom tom domu podizati svoju djecu.
Oni koji su preživjeli nikada neće zaboraviti za što su se borili, niti za koga su se borili. Oni znaju da su svoj naum ostvarili, sačuvali su ono što je njihovo, te da ih odozgo uvijek netko gleda i podržava u svemu što su ostvarili. Svake godine održava se obljetnica u njihovu čast. Danas je to već 24.
Svake godine broj raste, za nekoga ostaje u magli, a za nekoga kao da je jučer bilo. Količina suza, mi mislimo da je manja, ali jedna majka koja je izgubila sina rekla je da je svakim danom, svakom godišnjicom količina suza sve veća i veća. Neki branitelji danas imaju neku bolest, neki poremećaj, jer sve se to proširilo na njihovu psihu. Neki nikada nisu niti suzu pustili, a možda ih je najviše i dotuklo. Za njih je to prevelik šok kojeg su doživjeli, a da nisu niti znali, te on tek danas izlazi na površinu. Dan danas tragovi od rata mogu se dobro primijetiti. Puno je ljudi poginulo nagazivši na minu koja je samo još jedno sjećanje na taj grozni rat. Godine će sve više i sve brže prolaziti, ali mi se toga uvijek trebamo sjećati barem zbog naših branitelja koji su zaslužili da mi danas stanujemo u svojoj domovini koju su oni sačuvali. Da se molimo za one koji su živote izgubili. Sve će se to prenositi s koljena na koljeno tako da nikada ne bude zaboravljeno.
Ljubica Tuzlak
